1. verzija
i dohodih dragoj pod pendžere,
a još dragu vidjeti ne mogu!
Na prozoru mreža okovana,
koja mi je pamet zanijela,
pamet nosi, draga se ponosi!
Nek ponosi, nek mi pamet nosi,
da Bog da je voda odnijela,
i u moje ruke donijela!
2. verzija
al’ ne viđoh fajde ni zijana,
nit’ ja viđoh svoje drage lice.
Samo jednom u tri godinice,
kako dušek po dušeku stere,
kako meće jastuk po jastuku.
A kad leže u meke dušeke,
kako jeknu, sva odaja zveknu,
kako huknu, džamli tahta puknu!
A ja jadan stojim pod pendžerom!
Da sam drvce, puklo bi mi srce,
da sam kamen, bih se rastopio!
