Dvoje su se zavoljeli mladih,

Omer momče, Mejrema djevojče,

u proljeće kada cvjeta cv’jeće,

kad iscvjeta zumbul i karanfil.

Govorila Omerova majka”

”Oj Omere, moje milo perje,

ti ne gledaj Mejreme djevojke,

ljepšom će te oženiti majka.

L’jepom Fatom, Atlagića zlatom.

I viša je i ljepša od Mejre.

Još je Fata od roda bogata,

i tebe ce potpomoći blagom!”

Al’ govori Omer momče mlado:

”hajd’ ne luduj, moja stara majko,

nije blago ni srebro ni zlato,

već je blago što je srcu drago!”