Kad Vilići seku udavaše,

devet ovnov’ u kurban zaklaše,

i desetu kravu jalovicu,

da im seka zdravo goru prođe.

Kad su bili kroz Čemer planinu,

udri kiša za njom susnježica,

pokisoše u gori svatovi,

smrznu im se lijepa djevojka.

Smrze joj se duvak za feredžu

a feredža za zlatna kaftana,

zlatan kaftan za tanku košulju

a košulja za pleći bijele.

Kad su došli Tankovića dvoru,

vode svate u tople odaje,

a djevojku u studenu kulu.

Dohodi joj mila svekrvica,

ne veli joj: ”Je l’ ti snaho zima?”

već joj gleda stasa i uzrasta:

”Moja snaho, lijepoga rasta!”

Dok eto ti mile zaovice,

ne veli joj: ”Je l’ ti snaho zima?”

vec joj gleda po košulji veza!

I mene ćeš ’vako naučiti.”

Dok eto ti mile jetrvice,

ona nosi u naramku sina:

”Pitaj, sine, svoje mile strine:

moja strina jesi li ozebla?”

Kad to čula lijepa djevojka,

ona vadi jagluk iz njedara,

pa ga daje milom jetrvicu,

jagluk dade, pa na jastuk pade,

i umrije žalosna joj majka!