Po mjesečini kraj šimšira

tu mi se šeće mlad đidija.

U ruci mu tamburica, sedefli

sitno kuca, jasno pjeva, čuješ li?

Ajko, zove me, of, aman,

da mu dođem na divan.

Kono mila, plav zumbule

za oči tvoje srce izgorje.

Reci meni, Ajko mila, voliš me

da mi srce od sevdaha ne pukne.

Ajko, reci mi, of, aman,

da ne čeznem uzaman.

Čekat ću te do jeseni.

a, o jeseni, bježi meni.

Da ti ljubim lice b’jelo, rumeno,

pa da bude srce moje veselo.

Ajko, dodji mi, of, aman,

pod šimširom na divan.