Sinoć beže iz planine dođe,

nit’ dovede konja ni hrtova,

nit’ donese sablje o bedrici,

nit’ mavena ćurka na ramenu,

ranjen dođe do bijela dvora.

Kako dođe, leže bolovati,

a majka mu rane zavijala,

dovodila od mora hećime,

na hiljade cijene godila.

Al’ zaludu, fajde ne bijaše.

Govorila lijepa djevojka:

O, gospojo, beg Avdina majko,

bi li meni svoga sina dala,

kad bih njemu rane izvidala?

Bih ga dala i šćerkom te zvala

i u zlato tebe zavijala.

Djevojka je bega liječila,

sretna bila, bega izvidala.

Beg je uze sebi za ljubovcu!