Zašto svićeš tako rano,

rujna zoro, s puno sjaja,

što mi budiš zlato moje

iz najljepšeg zagrljaja?

Što se zoro ne sakriješ,

i nepustiš noć na miru,

da još jednom ljubim zlato

što mi leži na mom krilu?

Samo tihi povjeterac

nek’ nam svoje čari pruža,

a noć tiha, tako duga,

nek nam pruža miris ruža!